Sirene, vještice i proklete ljubavi: mitske priče koje bi svaki nautičar trebao znati

Jedna od najstarijih ljudskih fascinacija morem ne povezuje se s plovidbom, ribarenjem ili trgovačkim putovima, nego s glasovima za koje se vjerovalo da dopiru iz njegovih dubina. Po svim morima i u svim kulturama vraćaju se priče o sirenama i njihovim inačicama, čas kao zavodnice, čas kao vještice, duhovi ili božice.
Danas ih zamišljamo kao lijepe žene s ribljim repom, napola čovjek, napola riba. No to je daleko od idealizirane Disneyjeve figure. Njihova je narav mračna i kobna, a povezana je sa strahom pomoraca da more krije silu koja može mamiti, zavoditi i uništavati.
Za pomorce, one koji dane i noći provode izloženi beskrajnim valovima, ta slikovitost nije puka dekoracija ni folklor. Rađa se iz stvarnog iskustva. Kad noć padne na palubu, a obzor se pretvori u crnu crtu i valovi progovore vlastitim glasom, lako je razumjeti zašto su prve sumnje moreplovaca poprimile oblik priča o sirenama, priča o strahu, pogibli i smrti. Tek kasnije, u romantiziranim verzijama, sirene postaju simboli ljepote i ljubavi.

Sirene, harpije i opojni napjevi

U grčkoj mitologiji sirene nisu imale riblje repove. Homer ih u Odiseji opisuje kao krilata bića s kandžama i ženskim licima. Njihova moć nije bila u tijelu, nego u glasu: pjesmi koja mami, opija i razara. Njihov je napjev bio pogubniji od svake oružane sile.
Kasnije ikonografije, osobito u rimskom i ranokršćanskom razdoblju, postupno su sirene pretvorile u likove napola žene, napola ribe. Taj se oblik prenio i u srednji vijek te je dobio nove simbole: zrcala, češljeve i raspuštenu kosu, sve znakove erotske zavodljivosti.
U nordijskom svijetu, uz hladne sjeverne obale, priče poprimaju drukčiji oblik. Ondje susrećemo selkies, bića koja nose kožu tuljana i mogu je zbaciti kako bi postala žene. Njihove pripovijesti govore o ljubavima između selkie žena i ribara, ali svršetak je uvijek isti: vraćaju se moru i bježe od kopnenog života. Ma koliko snažna bila ljubav, ne potraje.
U slavenskom folkloru, osobito u istočnoj Europi, postoje rusalke, vodeni duhovi, duše mladih žena koje su stradale nasilno, često izdane ili utopljene. Rusalke plešu uz obale rijeka i jezera i mame muškarce da im se pridruže. Oni koji uđu u njihov ples završavaju u vodi, utopljeni i istrgnuti iz zajednice.
Svi ti mitovi jasno pokazuju sljedeće: dok su ljudi hodali kopnom, more je ostajalo prostor tame i nepoznatog. A to se nepoznato najbolje tumačilo ženskim likom, zavodljivim, ali pogubnim.

Fatalna žena iz morskih dubina

Za europske pomorce kasnog srednjeg i ranog novog vijeka sirena je postala znak fatalne žene, one koja zavodi i uništava. Arhetip femme fatale, mnogo prije nego što je postao motiv književnosti i filma 19. i 20. stoljeća, njegovan je upravo u kolijevci pomorskih mitova.
Na starim pomorskim kartama 15. i 16. stoljeća, zapravo kartama straha, uz obale i morska prostranstva crtani su zmajevi, morska čudovišta i sirene. Često u ruci drže zrcalo koje označuje taštinu, iluziju i prijevaru, ali i odraz. More vraća pogled onome tko gleda i u njemu odražava vlastite strahove i čežnje.
Pomorcu iscrpljenom besanom noći na palubi svaka sjena ili pjenušavi trag na valu može nalikovati ženskoj figuri. Na rubu jave i priviđenja rađa se lik sirene. Ona je i želja i opasnost, opomena da se ljepoti ne smije pristupati bez posljedica.

Mračna sestra sirene

Ako su sirene zavodnice mora, morske vještice njegove su suverene vladarice. Nordijska mitologija govori o božici Rán, koja u rukama drži mreže, hvata putnike i prije ili poslije povlači ih u morske dubine.
Ona nije žena koja zavodi, nego sila koja bez sentimenta proguta.
U slavenskim predodžbama, rusalkama je svojstvena ta dvostruka narav: one su i zavodnice i osvetnice. Njihovi ljubavnici osuđeni su na propast, jer njihova moć ne počiva na erosu, nego na smrti. One su prikaze koje nas podsjećaju da more i voda nisu samo prostor erotike, nego i kolektivne pravde, osvete i nemira.
U svakoj od tih priča more se razotkriva kao ženska sila, hirovita, strasna, osvetoljubiva i pogubna. Doista, svaki pomorac koji je iskusio neveru od četrdeset čvorova zna sljedeće: more se ne ponaša poput stroja ili mehaničkog elementa prirode, nego kao živo biće. A kada se razljuti, bjesni poput uvrijeđene ljubavnice.

Ljubav na rubu smrti

Jedan od najpostojanijih motiva pomorskih mitova jest zabranjena ljubav između čovjeka i žene mora. Te priče najčešće spajaju strast, čežnju i kob. Ljubav može planuti kratko, ali ne može potrajati.
U irskim i škotskim baladama muškarac se zaljubi u selkie, ženu foku, i sakrije njezinu kožu kako bi je zadržao uz sebe. Pristane živjeti s njim, rodi djecu, ali čim pronađe kožu, nestaje u moru i ostavlja obitelj iza sebe. Melankolija tih pjesama upućuje na opću tugu: ljubav između dvaju svjetova uvijek završava gubitkom.
U slavenskom folkloru mladići koji pođu za rusalkama najčešće nestanu. Ne postaju junaci, nego tragični likovi. Romantična veza s morskim bićima uvijek znači prelazak granice između života i smrti.
Za pomorce je to više od bajke. Plovidba je uvijek ljubavna veza s morem, puna zanosa i ljepote, ali i rizika te gubitaka. Nema kapetana kojega more nije iskušalo. Svaki je poželio miran prolaz, a potom ga je izdala nevera.

Sirene i legende Jadranskog mora

Iako Jadran nema toliku riznicu općepoznatih sirenskih mitova kao sjever ili keltski svijet, njegovo mjesto zauzimaju domaće predaje o morskim vilama i zagonetnim glasovima iz dubina.
U antici su grčki kolonisti unijeli svoje sirene u mediteranski krug, pa hridi kraj Visa, Hvara i Korčule nose imena grčkih sirena, Partenope, Leukosije i Ligeje, čime se geografija spaja s mitom. Te hridi nisu samo orijentiri u prostoru, nego i simboli jedinstvene veze mora i priče; i danas odaju ozračje opasnosti i tajne koje prožima more.
Srednjovjekovni dubrovački kroničari bilježe susrete mornara s “pjesmama mora”, koje su se smatrale znamenjem nadolazećih nevera ili brodoloma. Te se melodije, često tumačene kao odjek vjetra u špiljama i podmorskim kanjonima, shvaćale i kao opomena da se ne sidri ondje gdje more “šapće”.
Lokalni ribari i pomorci stoljećima su prepričavali priče o “morskim vilama” i čudnim glasovima u magli, koji su često najavljivali nevere. U Dalmaciji je mnogo kraćih predaja o ženskim bićima s dupinskim ili ribljim repovima, viđenima kraj Lastova, Kornata i drugdje; u kazivanjima otočana one su čuvarice mora, ali i kobne napasti.
Jadranske legende, premda nisu tako sustavno oblikovane ni opsežne kao sjeverni morski mitovi, nose posebnu težinu povezanu s mjesnim topografskim i klimatskim osobitostima te osjećajem nautičke neizvjesnosti. One bilježe pomorski svijet kao prostor u kojem se susreću stvarno i mitsko, prirodno i nadnaravno, opasnost i ljepota. Tema je univerzalna, no uvijek progovara posebnim glasom Jadrana.

More kao ženska sila

Jungovska psihologija tumači sirene kao arhetip anime, ženskog aspekta muške psihe. More postaje površina projekcije, a sirene utjelovljuju ono čega se muškarci u ženama boje ili što priželjkuju: slobodu, zavodljivost, seksualnost, ali i moć.
Antropolozi ističu da su te priče služile kao društveni kodovi. Upozoravale su pomorce na pogibelji mora, ali i na strasne veze s opasnim ženama koje vode u društvenu ili biološku smrt. Tijelo sirene tako združuje prirodu i kulturu te naglašava krhkost granice između poznatoga i nepoznatoga.
Za suvremenog jedriličara ta se simbolika ipak mijenja. Danas sirena više nije demonizirani lik ženske seksualnosti, nego prkosna mitska junakinja, žena koja se ne pokorava zemaljskim zakonima. Njezina tamna strana više privlači nego što straši.

Mračna romantika danas

U doba pop kulture sirena je postala zavodnica, romantična ikona i feministička figura. Književnost, film i serije oblikovali su je kao arhetip žene koja istodobno utjelovljuje ideal i prijetnju. Ljepota koja traži cijenu, ljubav koja koketira sa smrću. Takva nas struktura očarava i u 21. stoljeću.
Za današnjeg tumača mora ta privlačnost ima i praktičnu dimenziju. Slika žene u valovima ujedno je slika beskrajnog mora, nedostičnog i zavodljivog, ali i opasno pogubnog. More ostaje najopasniji ljubavnik, a sirena je njegov očovječen simbol.

More kao mračna ljubav

Priče o sirenama, morskim vješticama i ukletim ljubavima nisu puko folklorno nasljeđe. One su tumačnički okvir kroz koji su naraštaji pomoraca nastojali razumjeti kaotično more.
Za pomorce prošlih stoljeća te su priče bile opomena, a današnjima su poziv na unutarnje putovanje. Onoga trena kada sami stanemo na palubu, dok sumrak briše obzor i površina mora diše pod nama, možemo razabrati onaj arhetipski glas mora.
More možda ne krije stvarne sirene, no u njihovu liku skriva se naš odnos prema njemu: strast, čežnja, opasnost, ljubav, smrt. Zato sirene ostaju, kao i oduvijek, neodoljive.